Mostar sam prvi puta posjetio krajem travnja 1992. Rat u Bosni je počeo nekoliko tjedana ranije. Jugoslavenska narodna armija (JNA) je opkolila Mostar i sa okolnih brežuljaka iznad naselja granatirala grad. Zajedno s još trojicom drugih fotografa, pod okriljem mraka uspio sam se ušuljati u Mostar sa manjom skupinom vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). JNA je kontrolirala istočnu obalu Neretve, čime je Stari Most stavljen na prvu liniju bojišnice. Moji kolege i ja smo uspjeli doći na desetak metara nadomak mosta, ali je paljba iz pješačkog oružja bila prežestoka da bismo tamo proveli previše vremena. To je bio ne samo moj prvi pogled na Most, nego i moj prvi okus rata. Imao sam 22 godine, nisam imao nikakvog novinarskog iskustva niti ideje što zapravo radim. Kasnije sam se, sredinom lipnja, s jednim hrvatskim fotografom vratio u Mostar nakon što su HVO i Teritorijalna obrana, koja je kasnije postala 4. korpus Armije BiH (ARBiH), zajedničkom akcijom skupili dovoljno snage da istjeraju JNA iz Mostara. Tijekom tog sam posjeta prvi puta prešao preko povijesnog mosta. Fragmenti granata i paljba iz teške artiljerije i pješačkog naoružanja oštetili su mnoge od okolnih fasada, a nekoliko je zgrada izgorjelo. Na ulicama su se mogli vidjeti vojnici koji su se vraćali iz ophodnji. Pronašli smo mrtvo tijelo nagurano u gradsku kanalizaciju. Neki od stanovnika su se tek počinjali vraćati u svoje domove.

Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci više puta sam na svom putu u centralnu Bosnu prošao kroz Mostar. Život je u gradu postao normalniji. Kako je Jugoslavenska armija potisnuta unatrag, Mostar je na jugu bio otvoren prema Hrvatskoj i time je za ne-srpske snage i civile postao jedinom slobodnom rutom prema centralnoj Bosni. Stanovništvo Mostara, koje su sačinjavali bosanski muslimani (Bošnjaci) i bosanski Hrvati, predstavljale su dvije grupe oružanih snaga, 4. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane, koje je podupirala Hrvatska. Ove dvije vojske su se zajedno borile protiv bosanskih Srba i dvije su populacije živjele prilično skladno. Tijekom ovog razdoblja sam saznao za postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je utemeljena krajem 1991. Njezin je cilj bilo stvaranje čistog hrvatskog entiteta u Hercegovini, proglašenje neovisnosti sa Mostarom kao glavnim gradom i ujedinjenje s Hrvatskom. Kako bi ostvarili ovaj san velike Hrvatske, bosanski su Hrvati trebali istjerati bošnjačko stanovništvo i druge ne-Hrvate, koji na tu ideju nikad ne bi pristali.

Napetosti između dvije strane su se postepeno pojačavale. U Mostaru su izbile na vidjelo u svibnju 1993. U ranim jutarnjim satima 9. svibnja, HVO je napao Mostar pomoću topništva, minobacača, teškog oružja i lakog naoružanja. HVO je preuzeo kontrolu nad svim cestama koje su vodile u Mostar i međunarodnim je organizacijama zabranjen pristup. Seriju kontrolnih točaka sam uspio proći uz pomoć hrvatskog prijatelja koji je sve razgovore preuzeo na sebe. Vojnici na kontrolnim točkama nikada nisu saznali da sam stranac. Kada smo konačno stigli u grad, povezali smo se sa plaćeničkom milicijom koja se borila za HVO. U otprilike četiri sata koliko smo s njima proveli, uspjeli su prijeći preko samo jedne ulice. Borbe su bile žestoke i nikada prije niti poslije nisam iskusio ništa slično. Hrvatske su snage preuzele punu kontrolu nad zapadnim dijelom grada sve do “bulevara”, glavne ulice koja se proteže paralelno s Neretvom. Hapsili su bošnjačke muškarce vojne dobi i protjerivali njihove obitelji na istočnu stranu grada.

Tek sam u rujnu 1993. uspio prijeći na istočnu stranu Mostara, u enklavu uglavljenu između Hrvata na zapadu i planina pod srpskom okupacijom na istoku. Hrvatske su snage također presjekle sve ceste koje su iz enklave vodile prema sjeveru i jugu. Jedini način ulaska u enklavu bili su konvoji humanitarne pomoći UN-a, kojima je kretanje tijekom ljetnih mjeseci bilo veoma ograničeno. Jedan konvoj UN-a uspio je ući u enklavu sredinom lipnja. Drugi se probio tek krajem kolovoza. Nakon isporuke pomoći, konvoju pod španjolskim vodstvom su u pokušaju napuštanja istočne polovice Mostara put prepriječili bošnjački demonstranti, koji su zahtijevali stalnu zaštitu UN-a od hrvatskog granatiranja. To je dovelo do slanja i razvrstavanja španjolskih postrojbi UN-a na istočnoj strani. Te su se postrojbe mijenjale svakih 24 sata i to je od rujna 1993. nadalje bio način ulaska i izlaska stranih novinara iz Mostara.

Kada sam iskočio iz stražnje strane španjolskog oklopnog transportera u središtu enklave, okruženje i bombardiranje istočnog Mostara dobrano je zašlo u svoj četvrti mjesec. Istočni je Mostar izgledao onako kako sam zamišljao varšavski geto. Moja su prva zapažanja bila uništenje, glad, jad i bijeda. No, nakon što sam tamo proveo više vremena, počeo sam razumijevati otpornost, odlučnost i ponos stanovništva.

Procjene broja stanovnika u enklavi su varirale od 40,000 do 55,000. Bosanski su Muslimani konstantno bili istjerivani iz svojih domova na zapadnoj obali i tjerani preko linije razgraničenja.

Bošnjak koji je radio za lokalnu radio stanicu “Anel Zvonić” pozvao me da stanujem kod njega, njegove majke i njegovog ujaka. Njihovo velikodušno gostoprimstvo omogućilo mi je da provedem tjedan za tjednom živeći u istočnom Mostaru. Tijekom dana hodao sam ulicama enklave i fotografirao stanovnike koji su skupljali vodu i drvo za ogrjev, tražili sklonište po podrumima i obavljali svoje svakodnevne obaveze u gradu koji ih je ubijao. Večeri sam provodio s prijateljima koje sam stekao, razgovarajući, pušeći, slušajući glazbu, ako je bilo struje i možda pijući žestoki alkohol, ako smo ga imali.

Veliki problem, prvi nakon granatiranja, su predstavljali snajperi. Kako je enklava bila veoma uska i protezala se paralelno s linijom bojišnice, veliki dio istočne strane bio je u dometu snajperske vatre. Mnoge od redovno ciljanih lokacija bile su obilježene znakovima, ali je osnovno pravilo bilo da ukoliko ste mogli vidjeti zgrade na zapadnoj strani tada je i snajperist mogao vidjeti vas. Na početku studenog 1993. fotografirao sam španjolske snage UN-a dok su spašavale dvije žrtve snajperske vatre, od kojih je jedna od dobivenih ozljeda umrla, a druga čudesno izašla neozlijeđena, jer joj se metak zaglavio u stražnjoj strani neprobojnog prsluka. Nedugo nakon toga napustio sam enklavu. Četiri dana kasnije na vijestima sam saznao da je Stari Most uništen. Znao sam što će to značiti za narod Mostara. Bilo je to kao gubitak voljene osobe, most je predstavljao nešto posebno za sve iz Mostara. Bilo mi je žao da nisam bio tamo.

Nastavio sam se vraćati u Mostar. Sporazum o prekidu vatre potpisan je 23. veljače 1994., čime je završen devetomjesečni period žučnih borbi. Ratni zarobljenici s obje strane počeli su biti puštani na slobodu od 20. svibnja nadalje. S ljetom 1994. stanje se je počelo popravljati. Komunalna infrastruktura je polako obnavljana i hrana je dostavljana u enklavu.

Iako su borbe prekinute, ožiljci rata, i fizički i psihički, ostaju. Mostar je još uvijek multi-etnički, ali i podijeljeni grad, i bit će potrebno nekoliko generacija da bi se to promijenilo.